Riot Act

Svi smo mali, ispod zvijezda…Svi vi koji ovo čitate sigurno imate mnogo prijatelja, mnogo zabavnih ljudi oko sebe s kojima provodite dane…Neki u razredu, neki na faksu, na treningu, na poslu. Svi su oni oko nas. Katkad da nas razvesele, katkad da nas razljute, ali tu su da nam prave društvo, da zajedno činimo našu malu «zemljanu» zajednicu.

Svi mrze rastanke, ali svi se uvijek rastaju. Rastanak je nešto što nam donosi sudbina. Sjetite li se ikad svojih prijatelja iz osnovne, s kojima ste ispijali prve kave, doživjeli prvo pijanstvo, radili svakakve smicalice i bolila vas je neka stvar za sve ostalo, za budućnost i za sutra? Jer ja da! Pitam se gdje su naši snovi nestali. Gdje su ona ozarena lica koja su mislila samo kako «picati» matematiku, prepisati «slušanje glazbe» iz glazbenog…Svemu dođe kraj, došao je osnovnoj a doći će i srednjoj školi. Bojim se ponovnog rastanka. Rastanka sa dragim ljudima, s kojima sam provodila više od pola dana, s kojima sam plakala i smijala se, s kojima sam se osjećala kao na vrhu svijeta…Pitam se hoću li ikad više pronaći takve prijatelje. Neki od njih će na faks, neki na burzu, neki na ribe. Ponovno će svi pobjeći, kao ptice selice. Puno znači imati prijatelja. Imati nekog koji će te slušati i paziti, biti uz tebe i danas i sutra. I baš kad misliš da si ga pronašao, sudbina pokaže suprotno. Dvije ptice, svaka svome jugu. Kako bi rekli TBF-ovci: «Jer sve prolazi, ostaje samo u nama, u srcima u umu, u fotoalbumu…» U svim brigama koje donosi današnji svijet, ja želim pobjeći u prošlost kad smo još svi bili tupasta mala dječica. Živjeli smo za svoje snove. A onda me zvonjava budilice vrati u stvarni svijet. Monotoni svijet ustajanja, škole, učenja i neprospavanih noći…

Kad završi još jedno, kako ga nazivaju «predivno» razdoblje života, ja ću vjerojatno imati drugačije mišljenje o svemu ovome što sam napisala. Vjerojatno ću do tada naći svoj «lijek za dušu i tijelo». Vjerojatno nikog više od stare ekipe neću viđati tako često. Ali dotad ja živim za naše izlaske, naše zezancije i ludovanja pod satom i vani. Jer svi smo mali, ispod zvijezda, u pustinji zrno pijeska, sve nas nosi ista rijeka, i sudbina ista čeka…

svidjaju mi se objedinjeni pocetak i kraj, kao i citat od TBFa...ipak, ne pronalazim se bas u tome - sto nije merilo kvaliteta, samo eto ne mogu da se poistivetim sa tim osecanjima. all in all, you did a good job - keep it up

Kraj mi je ekstra. Aleks je u pravu, tekst je sjsjan, ja samo isto, ne mogu da ga primenim na sebe.

keep going nicky

thanks girls

drago mi je da vam se sviđa, iako znam da se ne možete poistovjetiti jer ste "a lil bit" starije

veri gud.... kraj mi se baš svidio

Ja se sjećam tih osjećaja... falit će mi društvo iz srednje... falit će mi ludovanja i dani kad smo radili sranja
Ugl, predobro

a zbilja svi predivno napredujete u tim kolumnama....


jako mi se svida nicky...i za razliku od Ive i Aleks u potpunosti se nalazim u tome....nedavno su me moji best frendovi iz osnovne jako razocarali,tj.uvidjela sam koliko su se promjenili...tako da u potpunosti razumjem...




takoder iskreno meni bas nedostaju nasi osnovno skolski dani...onako veseli i radosni...ona nasa zafrkavanja na hodniku....totalno drugacija od srednje...puno nevinija i bezbolnija...





povezano sa ovim gore....

svida mi se citat TBF-a...


sve u svemu prelijepo...ma zbilja sam odusevljena....

fala cure, fala puno puno...

kulček je kad te citiraju

zasluzila si....

nicky, moram ti reći da sam oduševljena ovom kolumnom. isto sam se ja osjećala prije 3,4 godine i kao da slušam sebe. ovaj dio što sam izvdvojila mi je s a v r š e n . .bow: priznat ću ti da ti je ovo najzrelije do sada napisano. nastavi ovako razmišljat!!! i vidim da puno čitaš ili bar voliš književnost, kao Tadijanovića ili 'Opomene' velikog A.B.Šimića - 'čovječe pazi da ne ideš mal ispod zvijezda'... lijepo si me podsjetila na to. hvala ti puno. treba svakog dana raditi na tome da ne idem mala ispod zvijezda.

-----svaka čast----

fala tebi šta mi ostaviš ovako lipe komentare, da se naježim

još kad ti kažeš da mi je nešto savršeno, onda znam da je

thanks

lijepo, lijepo...

nešto ste se raspisale meni se ništa ne da

vidim i ja spook...ti od onog svog sna nisi ništa novo sanjao da te inspirira ?!

ne, bilo je čak ideja.. jednostavno, ne da mi se pisat...

lijen sam u PM, pa imam text o onom ubojstvu, treba samo prepisat i izmjenit kraj mari još nisam završio, a treba samo 1 dvd(opet nisam kupio prazne)... lijen sam, šta da vam kažem..

Uhvatilo me je some kinda blagdansko ludilo. Iako već polovicom jedanaestog mjeseca ljudi počinju kititi kuće, dućane, nadvožnjake, podvožnjake i slične objekte u prometu, i nije baš da mi to smeta. Možda nećete moći vjerovati, ali Christmas time volim više od ljeta…Baš danas sjedim u dnevnom boravku, oko mene sve svjetluca, pregledavam koji su božićni filmovi na rasporedu. Za me nema veće uživancije nego na Badnjak sjesti pred tv i odgledat neki film obiteljske tematike. Naravno, to prije polnoćke na koju obavezno idem s ruljom frendova. Najčešće se naravno, ne sluša misa (vidiš sad sam se malo posramila, al dobro), već se komentira na koje nam životinje liče ljudi u crkvi. Neobično, ali na Badnjak uvijek dolaze sami čudaci, vidjeli smo tako lisicu, i batmana…i, I can't remember…Nakon toga nezaobilazna vruća čokolada u obližnjem kafiću, i pravac doma. A oko nas sve blješti, svjetiljaka i svjetiljčica na sve strane, ukrasa u svim bojama, svjetlucavih natpisa koji nam žele sve najbolje i tako dalje da ne nabrajam. Aha, gdje sam ono stala..Sjedim ja i pregledavam tv program, počinje mi se širiti faca sve više i više, osmijeh od zatiljka pa nazad, skakućem veselo po kući – NEDLJEJA, 20:00, RTL TV, HOME ALONE. Koliko mene može oduševiti taj film, to je za ne povjerovat. Ni nakon 10 godina šta sam ga prvi put pogledala, meni taj film ne može dosaditi. On je originalan, sve ostalo su bad copies. Još se sjećam kad sam kao mala premotavala taj jedan te isti film iznova..Zvuči bolesno, pogledala bih ga prosječno 7 puta u danu. Eto, već imam isplaniranu nedjelju navečer. Pričam tako neki dan s frendicom, koja ide kod rodice u Pariz za Božić. Koja baza stari moj, da je meni privirit Parizu, uf. Ja nisam svoje uspjela nagovorit niti do Beča, kamoli..Svi negdje putuje, užurbano spremanje, vamo-tamo..Jedna frendica će mi u London, druga u Berlin, treća u Hamburg, četvrta u Osijek, peta u Zg, šesta u Rijeku, i već navedena u Pariz. Gdje će ono Nicky? Pa doma, uz Home Alone, afkors. Razmišljam kako drugdje ljudi proživljavaju ovo vrijeme. Mislim na drugim mjestima. Za mene, drugačiji je Božić već u Zagrebu, a kako neće biti u npr. New Yorku. Ovako skroman X-Mas, kakav je moj, ili onaj pravi filmski, američki, užurbani, s debelim djedovima božićnjacima koji zamalo ne iskoče iz paštete, hrpom poklona od mil.$ ispod bora, i snijegom. Da sam somewhere tamo, voljela bih taj, ali sam ovdje i volim svoj Božić. Onaj sa kaučom, televizijom, Home Alone, funny polnoćkom, vrućom čokoladom sa najdražima, i putem bez povratka u lijepu, tihu, svjetlucavu Božićnu noć…

---------------------------------------------------------

eto..tako malo..bezvezno lolek
da se pridružim priji Mari koja mrzi božićne šopinge

Kak lijepo, prija
Baš fancy napisano... kulček

Ova zadnja rečenica mi je suuuuuper